Balada o zelenom kralju
Vitak i raskošno zelenokrenut morskoj pučini,sveđ ko' vječiti stražarosamljen kralj na strmini.
Gledala sam kako rastekako se vjetrima smijekrunom dodiruje oblakvodu iz kamena pije.
Odjednom je bilo crveno,ko', kad se zora rodiposlije je prašina crnaletjela prema vodi.
Nema ga više, zelenog kralja,čempresa moga, nema ga više,ranjena stijena još pamti druga,sjećanje njeno isprat će kiše.
Galeb je kriknuo – bol,kada se razlio plamen,umjesto zelenog kraljasad samo – crni kamen.
Valovi tuku o stijenetiho, tiho, sve tišedozivlju zelenog kraljama njega nema više.