Dubrovačka zvona
Ko` mi to prosipa žuku, slano i ljutu na ranusuza me dovoljno peče, u njoj sam gasila Grad.Povit ću ranjenu ruku i zasjat će dragulj na dlanudanas kad upale svijeće, molitva, prkos i jad.
Kad zazvone dubrovačka zvonai objave svome puku – mirSv. Vlaho skalat će se s tronapa s oltara na Stradun – u đir.
Kad zazvone stara gradska zvonaKonavoke, raznijet će ih pjevječat će od Ćilipa do Stonabar da načas stišaju sav gnjev.
Bit će u njihovom zvuku, Konavle moje i Župažubor i djetinja graja dok je kraj ognjišta – muk.Pružit će mjedenu ruku, pa ćemo krenuti skupaPridvorju zelenog raja, iz kog` je izagnan puk.