Mačka
U gradu, nije važno ime,u praznoj sobi, kaže priča,i usred ljeta, usred zime,ja vidim tužnoga mladića.
On živi sam i ko zanesenu svom svijetu od papira,a vani sunce, kiša, jesen,a vani vergl nešto svira.
No jednog dana šum kraj vrata,to netko neznan ući želiu njegov život, poput tâta,da njegovu samoću dijeli.
A vani zima, vani sniježi,i pored praga mačka leži,on pruža ruke, kô da sanja,a vani zora - svjetlost danja.
No, u tom času, u tom trenupred sobom vidje nagu ženu,i on joj reče: budi moja,a ona kaže: ja sam tvoja.
I sve što ima mladić skupii stavi trgovcu na vagu,da prstenje od zlata kupii haljinu za svoju dragu.
Da, zlato želi, al ne hajeza skromnu halju što joj daje,i tužni mladić svako večeu novu krađu opet kreće.
Jer, on je želi, on je ljubi,i volio bi da je mazi,a zna da svoju ljubav gubibez darova i ruku praznih.
I riješi sada, još ove noći,u zadnju krađu on će poći,i u zoru se mladić vratida strašnim novcem ljubav plati.
I donese joj dragi kamenu svijetu najveći od sviju,u kom se, kao jedan plamen,sve vatre ovog svijeta kriju.
I vidje - žena ruke pružai ljubi kamen kao muža,i kao što njega nikad nijeuz tijelo hladan kamen grije.
I dok se njemu lice grčiu sobu uđe miš i trči,i kao mačka skoči žena,na plen se baci istog trena.
I stiže ga, a njeni zubiveć traže meso koje peče,i ženi koju mladić ljubisa kuta usne krv poteče.
U strahu mladić oči sklopi -te strašne slike neka odu,on vidje lađu što se topi,i svoju ljubav na tom brodu.
A kada opet nađe snageon digne vjeđe - žene nema,i tada mjesto svoje drageon vidje mačku kako drijema.
Kroz prozor uđe svjetlost danja,on pruža ruke, kô da sanja,sad opet samo mačku ima,a vani studen, snijeg i zima.