Rusticana
Kad zora skida sa noći veo,iz tame niče čaroban kraj,pučinom plavom, k'o zlatna pelud,sunčevih zraka treperi sjaj.
Priroda buja, kao u mašti,ne vidjeh nigdje još ljepši sklad,pa ako moram od tebe poći,voljeni kraju, vjeruj mi tad:
Nikad neću ti reć Adio, kraju moj,Nikad neću ti reć Adio, dome moj,moju ljubav ti znaš, i davni zavjet znašo, rodni kraju moj, da uvijek bit ću tvoja.
Pod tvojim nebom, kraj tvoga mora,u tvome srcu, rodih se jatu za svog dragog ružmarin čuvam,zavjetni znamen sa našeg tla.
Ma gdje god bila, sanjat ću tebe,najljepšu mladost života mog,radosti takve ne može pružit,do vedri osmijeh proljeća tvog.
Nikad neću ti reć Adio, kraju moj,Nikad neću ti reć Adio, dome moj,moju ljubav ti znaš, i davni zavjet znašo, rodni kraju moj, da uvijek bit ću tvoja.
Zašto moram ti reć Adio, kraju moj,Zašto moram ti reć Adio, dome moj,moju ljubav ti znaš, i davni zavjet znašo, rodni kraju moj, da uvijek bit ću tvoja.
Moju ljubav ti znaš, i davni zavjet znašo, rodni kraju moj, da uvijek bit ću tvoja.