Balada o prolaznosti
Kad lutali smo svijetomk'o raspršeno sjeme,govorili smo sebi -to je za neko vrijeme.
I ne znajući da smona izgubljenom brodumi vikali smo: Kopno!a gledali smo vodu.
Kad ljubili smo kratkou tuzi kišne noći,govorili smo za seda ljubav tek će doći.
Kad rađala se srećai čekala je slava,pomišljali smo opet -to nije ona prava.
Kad prijatelja nema,a dani idu sporo,govorili smo za seda vraćaju se skoro.
Gdje najviše smo dalidobijali smo manje,ali mislili smo - to jetek privremeno stanje.
Putovali smo daljekad davno već smo stigli.Tek počeli smo nešto,a drugo već smo bili.
I ostali smo takokraj odlazeće vode,nerazjašnjeni sasvimi pomalo van mode.
U započetoj pričiu ljubavi bez traga,jer svakoj smo se kućipribližili do praga.
Dok vjerovali još smoda samo put se mijenja,mi rekli smo si zbogomgovoreć doviđenja.
Mi rekli smo si zbogomgovoreć doviđenja.
Mi rekli smo si zbogomgovoreć doviđenja.